Što za mene znači duhovnost?

Čini mi se da postoji nekakva stigma u vezi s duhovnošću i da je ljudi često povezuju ili s religioznošću ili s ateizmom, pa imam potrebu objasniti kako je ja doživljavam.

Jer ne postoji neki udžbenik duhovnosti.

To je jednostavno nešto što istražuješ. Nešto čime se baviš.

Duhovnost, kako je ja doživljavam, nije ništa drugo nego puštanje duhu da živi.

Riječ spiritualnost dolazi od latinske riječi spiritus, koja između ostalog znači dah, disanje, duh. Meni je lijepa ta povezanost daha i duha – nešto toliko osnovno i životno.

Možda je upravo zato duhovnost za mene prije svega iskustvo, a puno manje nešto u što treba vjerovati.

Meditacija, molitva i druge duhovne prakse mogu biti načini na koje istražujemo ono što se nalazi iza svakodnevnog toka misli, emocija i iskustava.

Kroz vlastitu praksu meditacije imala sam sreću doživjeti jedan takav uvid.

I nije bio samo mentalan.

Bio je utjelovljen.

Imala sam iskustvo nečega što bih nazvala povezanošću sa svojim duhom – neporecivom prisutnošću negdje u dubini sebe. Čisti život. Čisto postojanje. Koje je puno milosti, ljubavi i u redu je sa svime.

I tada sam na jedan vrlo stvaran način osjetila:

Ja nisam moje emocije.
Ja nisam moje misli.
Ja nisam ono što mi se događa.
Ja sam mnogo više.

I vi ste mnogo više.

Sigurna sam da ću ovo još mnogo puta ponoviti.

Jer nakon tog iskustva nešto se u mom odnosu prema životu promijenilo: pojavila se lakoća. 

Ne zato što su problemi nestali. Nisu. Nego zato što sam imala osjećaj da postoji nešto u meni što je dublje od svega što mi se događa. Nešto što ostaje prisutno i nepromijenjeno čak i kada se emocije mijenjaju, kada misli postanu teške i kada život ne ide prema planu.

I to mi je donijelo veliko olakšanje.

Zato danas duhovnost ne doživljavam kao bijeg od života, nego upravo suprotno – kao mogućnost da mu budemo još prisutniji. Da budemo svjesniji. Da primijetimo ono što se događa u nama, ali i ono što je veće od našeg uobičajenog doživljaja sebe.

Meditacija kao istraživanje

Za mene meditacija nije samo tehnika opuštanja. Postoje trenuci kada se u meditaciji možeš toliko zadubiti u prostor koji se nalazi iza tvojih očnih kapaka da na neko vrijeme prestaneš pokušavati bilo što postići. Samo budeš.

U tom prostoru se misli pojavljuju i prolaze. Osjećaji dolaze i odlaze. A ti ostaješ.

Možeš pustiti pažnju da ode i u tijelo, dovoljno duboko da počneš primjećivati koliko su naše uobičajene granice zapravo neobične. Gdje točno završavam ja, a počinje svijet oko mene?

I ponekad se granica jednostavno izgubi. Ostane samo iskustvo postojanja. Prostor koji se čini beskonačno dubokim i beskonačno širokim. Prostor pun potencijala.

Ne tvrdim da će svatko meditacijom doživjeti isto što i ja. Niti mislim da postoji jedan ispravan način doživljavanja duhovnosti. Ovo je jednostavno moje iskustvo.

Ali upravo zbog njega danas duhovnost doživljavam kao nešto vrlo živo. Ne kao skup odgovora, nego kao pitanje koje nastavljaš istraživati.

A što bi moja duša htjela?

Što bi tvoja duša htjela?

Možda je to za mene najzanimljivije pitanje od svih.

Kada na trenutak prestanemo slušati što moramo. Što se od nas očekuje. Što bi bilo pametno. Što bi drugi mislili. Što bi trebalo napraviti.

I ostanemo malo tiši.

Možemo se pitati: Što zapravo želim? Što mi treba? Što bi moja duša htjela?

Ne znam postoji li univerzalan odgovor na ta pitanja. Ali mislim da vrijedi provesti život istražujući ih. Jer možda duhovnost nije u tome da pronađemo konačan odgovor.

Možda je u tome da ostanemo dovoljno prisutni da ga možemo čuti kada se pojavi.